BIBLIJSKA PORUKA DANA

5. uskrsni tjedan

Subota, 8. svibnja 2010.

Iv 15,18-21

18"Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. 19Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. 20Sjećajte se riječi koju vam rekoh: 'Nije sluga veći od svoga gospodara.' Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati. 21A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

KRŠĆANI - U SVIJETU, NE OD SVIJETA

Iv 15,18-21

Kršćani jesu doduše u svijetu, žive u svijetu i sve dijele, ali nisu od ovoga svijeta, veli ranokršćanski spis Poslanica Diognetu. Što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu! I njima nije dopušteno uzmaknuti sa svoga stražarskoga mjesta. Oni moraju biti uvijek budni i upozoravati na opasnosti. - Svijet mrzi, ne podnosi i ne trpi kršćane, kao što tijelo ne podnosi dušu - tako Poslanica Diognetu. Isus izričito govori o mržnji svijeta prema učenicima.

Svijet je po svojoj naravi totalitaran i netolerantan. Ne podnosi one koji se ne uklapaju u njegove kategorije. Ne podnosi drukčije mišljenje i ponašanje. Ne podnosi one koji ne žive prema zakonima ovoga svijeta. Tama ne može podnositi svjetlost. I sudbina Učiteljeva nužno postaje sudbinom i učenika. Nisu učenici nad Učiteljem. Mržnja svijeta nije zapravo usmjerena prema pojedinom učeniku, nego većma protiv nove sile koja djeluje u svijetu snagom Isusova dolaska, snagom njegova uskrsnuća. Sve ustaje protiv novoga nauka, protiv Isusove osobe, protiv učenika. Na njih se izlijeva mržnja svijeta.

Isusov Duh i duh ovoga svijeta se isključuju. Svijet mrzi Isusa i zato ga uklanja. Isto trebaju očekivati i učenici. Bog je doduše poslao svoga Sina da spasi svijet, ali ljudi više vole tamu nego svjetlost, rekao je još davno Isus Nikodemu. Kao što su neprijatelji progonili Isusa i stalno mu bili za petama, isto će se događati i učenicima kroz povijest. I kao što je bilo ljudi koji su povjerovali Isusu, bit će i onih koji će povjerovati na riječ učenika, prihvatiti tu riječ i prema njoj živjeti. Riječ učenika zapravo jest riječ Učitelja. Oni ne mogu niti smiju bilo što drugo naviještati ili naučavati. Kao što oni nemaju nikoga i kao što ne znaju kome bi drugome otišli (usp. 6,68sl.), osim Isusa, tako će biti i u potonjim naraštajima.

Kao što je Isus navukao na sebe mržnju Pakla, tako će biti i s učenicima i Crkvom. Ništa bolje ne možemo očekivati ni mi u današnje vrijeme pomutnja i dezorijentacije. Isus je jasan u svojoj alternativnoj ponudi. Naime, sam veli, da nije došao i da nije izrekao riječi koje je izrekao svijetu i u svijetu, ne bi ljudi imali grijeha. To će reći, ne bi znali za alternativu. Njima je Isus donio jasnu alternativu, ali isto tako i nama. Isprike nemamo, stvari su savršeno jasne. Da nije Isus djelovao među nama, mi bismo se možda mogli nekako ispričati, ali nakon ovoga što je rekao i učinio, isprike nema. Tako da nam zapravo Isusov riječ postaje sucem.

Isus stalno naglašava da on nije došao suditi, nego spasiti. Stoga pokušava ljude pridobiti za svoju riječ. On nudi sebe, on nudi alternativni način života, nudi novinu, nudi život u punini. Kad bi oni koji su prihvatili Isusovu riječ bili od svijeta, svijet bi ih ljubio i prihvaćao. Ali kako nisu od svijeta, svijet ih mrzi. Sudbina učenika je identična sa sudbinom Učitelja. Što više budete moji, to će više svijet biti protiv vas. Mrzeći mene mrze i vas i obrnuto. Smjernice su jasno postavljene, odsada postoji jedno jasno ili-ili.

Uzmemo li svjetske političke veličine, čitamo li njihove biografije i slijedimo li njihov put do uspjeha, onda vidimo kako su to zaredom bili karijeristi koji su svoj uspon gradili na probijanju, laži, obmanama, nerijetko hodeći i po ljudima, gazeći sve oko sebe. I kad su jednom gore, na vrhu, nisu kadri izreći svoje mišljenje, nego se moraju povoditi za ovim ili onim klanovima i klikama, velikanima i magnatima, medijima i javnom mnijenju. Vidimo iz tolikih predizbornih govora koliko je tu laži i namještenosti, neiskrenosti i prijetvornosti. Oni gore ne smiju nikada protusloviti masi koja ih je izabrala, nikada ne smiju protusloviti onome što mase hoće.

Ništa bolje nije bilo ni u vremenu kad je pisano Ivanovo Evanđelje. I onda se čovjek pitao, kako postati čovjekom a da ne postanem korumpiran s ostalima? Kako se distancirati? Kad su kršćani došli u Rim, a smatrali su ih židovskom sljedbom, navukli su na sebe prijezir cjelokupnoga ljudskoga roda. Rimski povjesničar Tacit veli u svojim Analima kako su kršćani odium totius humani generis, mržnja i prijezir svega ljudskoga roda. Došao je do takva zaključka jer ih je poznavao i promatrao, i jer je vidio da posve drukčije žive od ostalih ljudi. Ne ponašaju se 'normalno' po svjetsku i u svjetskim kategorijama.

Jer dok jedni žrtvuju i klanjaju se rimskim carevima, dotle to kršćani odbijaju. Dok je za jedne sveta dužnost ići u vojnike i rat, braniti rimske granice i domovinu, dotle to kršćani odbijaju. Dok obični svijet ima svoje svetkovine i orgije, dotle kršćani bježe od toga kao od đavolskih upriličenja i pokvarenosti. Za njih je to sve silna bogohula. Ti kršćani žele biti čiste iznimke, žele biti kvasac. Još je sredinom trećega stoljeća pisao crkveni pisac Ciprijan ovako: "Ubije li pojedinac čovjeka, nazivamo ga zločincem, ubojicom. Ako pak država prisili svoje muške članove na ubijanje tisuća ljudi, onda su to junaci, heroji, hrabri, snažni, pouzdani branitelji domovine. Zločin prikazujemo kao krepost. Stoga se i lije krv cijelim svijetom".

Kršćanstvo je najkorjenitiji obrat, revolucija otkako je ljudske povijesti. Ili - ili, iz ljubavi prema Bogu, iz ljubavi prema čovjeku. Ne popustiti svijetu ni za dlaku na uštrb Isusove riječi i osobe. To bijaše ona sila koja je svladala svijet. Što je danas od toga preostalo u svijesti vjernika i Crkve?